Ah, što reći za Tomorrowland? Ultra mega popularan festival za kojeg je, kladim se, čula i svaka ptičica na grani. Iz godine u godinu popularnost ovoga festivala raste i sve je teže dobiti kartu. Serveri se ruše, ljudi agresivno nastoje dobiti svoju, a pitanje je zašto?
Mnogi bi se složili samnom kada bih rekla da je Tomorrowland postao premainstream. Puno para za festival umjesto kojeg bi mogao otići na drugih 5 jednako dobrih. Istina, no ove godine sam i ja odlučila vidjeti što je tako specijalno oko toliko pričanom Tomorrowlandu i da se uvjerim da li je taj festival stvarno precijenjen.
Bila sam te sreće što sam ove godine upala u top 10 pre-registered u našoj zemlji i reko, ajde da iskoristimo tu priliku. „Žrtvovala“ malo više novaca za kupnju karata i zapravo s veseljem čekala kraj srpnja. Vjerujem da su svi ljubitelji elektronske glazbe kao što sam ja, barem jednom u životu rekli: „Želim jednoga dana otići na Tomorrowland!“.
S godinama se moj stil muzike mijenjao, u početku sam bila hardcore edm fan (znam da je edm opširni pojam, ali pod ovim pojmom trenutno mislim na današnju mainstream muziku koju čujemo svakodnevno po barem 50 puta na radiju), do danas kada sam više u undergroundu i deep houseu. Mislim si, mogu li takvu muziku dobiti na Tomorrowlandu pošto kruže priče kako je Tomorrowland preiskomercijaliziran i neću naći ništa osim same komercijale. Ugodno sam se iznenadila.

Istina doduše, Tomorrowland me na jednu stranu razočarao. Onako kako vidite stvari na aftermovie-iju, kratkim teaserima i ostalim promotivnim videima – nisu totalna istina. Jeste da je atmosfera tamo na vrhuncu non stop, ali nije to „takva ljubav“ kakvu ju prikazuju. Očito marketing radi dobar posao kada i dan danas ljudi hrle onamo. Ne kažem ništa protiv cjelokupnog dojma, to ćete vidjeti u nastavku. Samo opominjem da nije to takva atmosfera kako se prikazuje.

 
Da nastavimo, prvi put kada sam ušetala na main stage, vrtio je 3-satni set moj osobno najdraži DJ, Fedde Le Grand. I nemogu vam opisati svoju sreću, jer kao što rekoh, otići na Tomorrowland je san skoro svakom drugom ljubitelju elektronske muzike, a ja sam imala priliku i taj svoj san ostvariti. Lagala bih vam kad bi rekla da mi suze nisu krenule i da su me emocije prale.

Nakon Fedde Le Granda istražili smo cijeli taj festivalski prostor i vjerujte mi, imate svašta za vidjeti. Od ponude pića i jela kako onih basic tako i onih za malo finije guze. Cijene su bile i dosta pristupačne jer sam očekivala da će biti prenapuhane. Čak je i njihov službeni dućan sa majicama, torbama i ostalim stvarima bila dosta okej po pitanju cijena za što je moj novčanik bio prilično sretan!

Ono što sam se također pitala jest kakva je organizacija što se tiče wc-a jer ako naša ultra osim postavljenih toitoi-ija, kojeg vjerujem prazne možda jednom tijekom cijele noći (ako i tolko), kako će ovaj 5x veći festival to izvesti. Mogu samo reći da su wc-i toliko čisti da možeš komotno jesti u njemu. (Ne doslovce, ali prilično je čisto.) Imali su čak i pipe da si opereš ruke, a uvijek nasmijano i simpatično osoblje te dočekalo sa dezićem na kraju wc-a kako bi se mogao nastaviti znojiti među ekipom.

A sada, da pređemo na pravu stvar. Muzika. Zbog kojeg sam naravno i došla na Tomorrowland. Mogu reći samo da sam iznenađena. Jako!! Slušao ti deep, hardstyle, chill,  electro, progressive, dub itditd. sve se tamo može naći. Ako se ne varam, Tomorrowland ima 16 stageova pa ako stvarno ne možeš ni na jednom naći nešto za sebe, onda bi se stvarno trebao zapitati. Prilično je teško bilo uhvatiti sve izvođače koje sam htjela jer se vrlo često događala situacija kada sam morala sa jednog kraja festivala trčati na drugi kako bi uhvatila sebi zanimljive izvođače. Nekada je to trajalo i po 15-20 minuta, uključujući i gužvu koju moraš zaobilaziti. Ali, isplati se. Usred svog tog bježanja naišla sam i na kutke festivala koji su imali, ajmo ih nazvati „chill zone“ gdje su postavljene klupice, ležaljke i vreće gdje su ljudi većinom provodili vrijeme odmarajući se ili upoznavali bolje osobu i ekipu koju su upoznali tamo.

Što se moje strane tiče, muzika na koju sam ja odlazila je bila na vrhuncu. Čak sam očekivala da će biti komercijalan deep, no setovi koje sam čula su bili daleko od toga. Nemojte me shvatiti krivo, ja isto volim tu i tamo poslušati „komercijalnu glazbu“ tako da ne bacam nikakav hejt, ali na festivalima uvijek tražim više DJ-ve koje nemam prilike vidjeti tako često kao npr. Camelphat dok sam Alessa vidjela i vidjet ću ga još bar 100 puta.

Isto tako imala sam priliku slikati se sa Julianom Jordanom te Moti-jem između njihovih setova.

Stageovi su bili jako inovativni i zabavni, nije samo raskoš bio na mainu!! Od otvorenih stageova, do više zatvorenih, sve ćete naći. Jedino mi je žao što nisam uspjela otići u „Rave Cave“ u kojem stane cca 50 ljudi, a u njemu se gužvalo i po 100. Još jedna super stvar je to što nisam doživjela da se ekipa gura i trga da se ide što bliže prvome redu i slično. Ono tko je došao uživati u muzici, uživao je i na kraju reda.




Upoznala sam puno random ekipe, stvorila prijateljstva koja će vjerujem potrajati još dugo. Tek zadnji dan kada smo svi zajedno bili na closing setu Dimitrija Vegasa & Like Mikea (koji su vrtili vinyl) došlo mi je u glavu: „ženo pa ti si doživjela Tomorrowland“. Taj zadnji 20-minutni set kojega su puštali (koji je zapravo bio mix klasičnog i modernog housea) bio je prilično zanimljiv. Jedini minus za vatromet koji je bio veći show tijekom izvedbe nekih izvođača negoli za samo finale zatvaranja festivala.


Nisam išla detaljno u opisivanje setova pojedinih izvođača jer bi to trajalo do preksutra, a i sama vam ne želim kratiti vrijeme svojim doživljajima.
Isto tako sam imala prilike zaviriti u Dreamwille zadnju noć i vidjeti kako je tamo. Ove godine se nisam odlučila na kampiranje (zbog prijašnjih neugodnih iskustva), no mislim da sam uvelike pogriješila.  Atmosfera tamo ostaje divlja i vesela i nakon festivala. Osim štandova za hranu i pića može se naći od frizeraja, barova sa nargilama i ostalim stvarčicama koje su i bitne i nebitne u isto vrijeme. Spavati ćete mirno osim ako se ne nađete u šatoru pokraj glasnih  susjeda, ali čepiće u uši i mirne ste! Tuševi su isto tako bili čisti, ako se dignete u 7 ujutro biti ćete prvi u redu dok ćete u popodnevnim satima čekati možda 20-tak minuta max što i nije tako strašno!
 
Pa onda, što reći za Tomorrowland? Da li je Tomorrowland precijenjen festival? Možda. Da li bi se vratila opet? Definitivno. Pustite sve stereotipove koje čujete oko Tomorrowlanda i doživite ga sami. Naći će se za svakoga nešto. Jest da je cijena dosta velika i treba dosta da se tamo i preživi, ali u globalnom stvarno se isplati otići. Iskustvo je koje se ne propušta!

Ja znam da ću i sljedeće godine pokušati opet dobiti karte, a svakome preporučam da barem jednom u životu odluče otići tamo jer stvarno nećete zažaliti.

Live Today, Love Tomorrow, Unite Forever!