Browse By

Izrada natalne karte – Otkrijte svoj potencijal

Intervju: Maksim Mrvica

Svjetski poznati pijanist Maksim Mrvica, virtuoz crossover ali i klasičnog sviranja na klaviru, na svom će skorom solističkom koncertu u riječkom “Teatru Fenice” u okviru “Solo Tour 2007.“, svojim sugestivnim osebujnim stilom sigurno spuniti očekivanja publike, jer će “na svoje” doći i oni koji vole njegov crossover mix pop-glazbe i klasike, kao i oni koju cijene njegovu klasičnu pijanističku bravuroznost. U svom prepoznatljivom stilu ekscentrični šibenski umjetnik izvesti će naime skladbe Bacha, Chopina, Brahmsa, Griega, Liszta, Mačeka i Detonija, ali i Freddyja Mercuryja i – Tončija Huljića.

A ta mješavina modernog zvuka i klasičnih tonova, klasika u ritmu rocka sa elektronskim “dodacima”, nikog ne ostavlja ravnodušnim. Simpatični Šibenčanin uspješno gradi međunarodnu karijeru, a najveću je popularnost stekao u Aziji gdje se njegovi obožavatelji naprosto “tuku” za ulaznice.

“Solo Tour 2007.” se odvija u deset hrvatskih gradova. Zašto ste ovaj put odabrali nastupe baš u kazalištima?
– Zato jer se koncept cijele turneje i repertoar koncerata razlikuje od prijašnjih turneja. Ova turneja će se odvijati u limitiranim prostorima i intimnim atmosferama, bez velike produkcije, bez orkestralnosti, sa aranžmanima samo za solo klavir.

Koncerti će međutim i ovaj put biti mješavina klasične i crossover glazbe. Posebno me zanima zašto se od rock autora odabrali baš Freddyja Mercuryja?
– U Engleskoj sam dobio ponudu od mog producenta, inače kompozitora klasične glazbe Tolga Kashifa koji je napravio ploču “Queen Symphony”, klasični potpuri na bazi popularnih tema iz opusa grupe “Queen”. To zvuči kao jedna klasična simfonija. Bio sam jako počašćen kad me je upitao da li bih želio da za mene napravi aranžman te pjesme samo za klavir. Za mene ta kompozicija zvuči kao jedna klasična, tehnički jako zahtjevna rapsodija koja mi predstavlja poseban izazov i zato je repertoaru ove turneje.

Dvadeset i drugog studenoga nastupate u Rijeci. Svi vi izvođači kažete da vam je najdraža publika ona pred kojom trebate upravo nastupiti. No, mene ne zanimaju takve kurtoazne izjave nego vaša iskrena sjećanja na Rijeku…
– Najiskrenije – jako ugodna. Nedavno sam, ovog ljeta, nastupao u Rijeci u Perivoju Majke Božje Trsatske. Bilo mi je jako lijepo u tom ambijentu i nadam se da su ljudi uživali kao i ja. Isto tako pred par godina na kazališnoj turneji svirao sam u riječkom kazalištu, bilo je jako puno ljudi, dobra atmosfera, jako dobar feeling s publikom.

U našem prošlom intervjuu rekli ste kako uživate širiti klasičnu glazbu među mladima preko svojih crossover izvedbi i klasičnih kompozicija koje ufurate u repertoar na koncertima. Volite li više mlađu ili stariju publiku na koncertima?
– Najveća motivacija za daljnji rad mi je kad vidim da su mladi ljudi počeli prihvaćati klasičnu glazbu. Uživam i u jednoj i u drugoj publici. Kao što imam paralelno dvije karijere, crossover i klasičnu, tako i na mojim klasičnim koncertima ima i mlađe publike, a na crossover koncertima ima i starije publike. U Japanu je na mojim koncertima klasične glazbe publika koja voli klasičnu glazbu, a u Europi su to više mladi ljudi. Meni su obje strukture publike podjednako interesatne. Ne dijelim ljude po godinama. Važno je kako publika komunicira s glazbom koju im izvodim. Pogotovo ona koja je pomalo skeptična.

Intrigantnim crossoverom ste privukli mlade. Međutim što je sa zadrtim, pravovjernim klasičarima koji su vam na početku karijere žučno prigovarali da svoj neosporni pijanistički talent trošite na neke glazbene efemernosti. Jesu li promijenili stav prema vama?
– Mislim da jesu. Ja stvarno nikad ni ne razmišljam o tome. Ja više mislim o činjenici da mojim koncertima i albumima kroz crossover izvedbe upoznajem jako puno mladih ljudi sa klasičnom glazbom. Ja uz to nikad prestao raditi klasičnu galzbu i klasične koncerte i ne vidim razloga zašto ne bih imao dvije karijere paralelno i zašto bi to nekome smetalo. Znam da nekima smeta što ja iako klasično akademski obrazovan, po svom ponašanju, izgledu i načinu muziciranja ipak više nalikujem rockeru nego klasičaru, no tuđa razmišljanja o meni i mom radu nisu me nikad previše zanimala. Ja jesam prvenstveno klasični glazbenik, ali mi je posebno drago što je moj status u crossover glazbi pridonio i mojoj karijeri klasičnog pijanista. Uvjeren sam da paralelnim karijerama radim dobro glazbi, popularizaciji glazbe.

Izjavili ste da ste albumom “Electrik” otišli korak dalje. U čemu se sastoji taj korak dalje?
– Produkcija tog albuma je bila najsmjelija do sada. To je moj album koji je do sada najbliži elektronskoj glazbi, do te mjere da je u kompoziciji “Preludij u c-molu” od Johana Sebastiana Bacha potpuno promijenjen zvuk klavira tako da smo postigli potpuno drukčiji zvuk koji nimalo ne naliči na klavir. Zvuči kao remiks i više se niti ne čuje da je to klavir. Htio sam eksperimentirati da bude potpuno elektronički zvuk, nešto potpuno drugačije.

A slijedeći album?
– Slijedeći album koji sam nedavno snimio u Londonu zvat će se “Pure”, što znači čist, je potpuno drugačiji od albuma “Electrik”. Na njemu se čuje samo zvuk klavira, čisti, pročišćen zvuk klavira. Na njemu su kompozicije sa mojih prethodnih albuma i dvije nove kompozicije Tonči Huljića aranžirane za solo klavir, bez ikakve orkestracije. To mi je bio veliki izazov. Album upravo završavamo i nadamo se da ćemo ga možda prodavati na koncertima ove turneje, čak prije nego bude distribuiran u svijetu.

Godine 2002. dobili ste četiri “Porina”. To je bio šok za mnoge. Koliki je to bio šok za vas?
– Jako sam se radovao tim “Porinima” jer sam jako puno truda uložio u taj album “Gestures”. Naravno htio sam dobiti makar jednog “Porina” no nisam ni u snu očekivao da ću ih dobiti toliko. Mnogo su mi pomogli u razvoju karijere.

Kaže se da je svaki početak težak? Kakav je bio vaš? Je li istina da ste na početku vježbali na posuđenom klaviru i da ste sami lijepili plakate po manjim mjestima za vaše koncerte?
– Pa jest. Svaki početak je krvav. Problem je bio u tome što je u vrijeme kad sam počinjao u Hrvatskoj bilo jako teško graditi neku karijeru jer je bio rat, a i ekonomska situacija je bila katastrofalna. Ljudi se imali stvarno priječa posla ngo slušati koncerte klasične glazbe u dvoranama. Bilo je jako teško, padale su tisuće granata na moj grad, ali moralo se preživjeti, u čemu mi je jako pomogla ljubav prema glazbi. Trebalo je stvarno biti jako, jako uporan, vjerovati u sebe i boriti se da bih došao do ovog stupnja u karijeri na kojem sam sada.

Što bi bilo od Maksima Mrvice da nije bilo Marije Šekso?
– Marija Šekso je bila moja prva profesorica i izvrstan pedagog. To je osoba koja je uspjela u meni probuditi ljubav za klasičnu glazbu što je bilo izuzetno bitno u mojim mladim danima kad sam gledao kojim ću putem krenuti i kad još nisam u potpunosti razumijevao glazbu. Ja profesoricu Mariju i njene savjete nisam zaboravio ni danas.

Imate fantastičnu karijeru vani, pogotovo u Aziji gdje svojom pojavom i svirkom izzivate masovnu histeriju među fanovima, no mislim da vam je kao i svakom još draže dokazivati se na domaćem terenu u Hrvatskoj. Griješim li?
– Naravno da mi je draže i jako mi je drago kad mogu kao i na ovoj turneji svirati po hrvatskim gradovima i u svom rodnom Šibeniku. Mislim da se nije samo kod nas teže dokazati na vlastitom terenu nego vani. Takvi su svi narodi i svugdje se umjetnik izgleda mora dokazati vani da bi ga u potpunosti prihvatili i doma. Naravno ne želim zbog stranog tržišta odustati od karijere ovdje u Hrvatskoj, kao što ne želim zbog uspjeha u Hrvatskoj prestati raditi vani.

Svaki vaš nastup je pravi scenski show, od odjeće, frizure, tetovaža do lighta i laserskih zraka i nalikuje na ikonografiju rock spektakla. Tko se brine o vašem vizualnom identitetu?
– Svjestan sam da mi vizualno jako pomaže kao crossover izvođaču jer moju publiku u toj vrsti glazbe čine većinom mladi ljudi koji jako prate i vole modu i stil. Tako se lakše povežu i identificiraju samnom kao izvođačem, puno lakše nego da pred njih izađem u smokingu i s kravatom. Postoji relativno velik tim ljudi iz Engleske koji idu samnom na turneje. Imam jednog fenomenalnog light inženjera koji inače radi i za “Coldplay”, te jednu djevojku koja radi na turnejama Robbie Williamsa. To su sve vrhunski, jako dobri i priznati stručnjci u svom poslu, što se, kao što ste kazali vidi i na koncertima.

Volite crossover i klasiku. No što mislite o rock glazbi? O narodnjacima?
– Spektar onog što slušam je jako širok pa tako naravno slušam i rock glazbu. Glazbu inače ni ne stavljam u neke posebne pretince, niti gledam kojeg su žanra. Za mene postoji samo dobra i loša glazba, a dobre glazbe ima u svim žanrovima. Rock nije nešto što je najblže mojim afinitetima, ali recimo volim poslušati Marilyn Mansona, nešto zbog imidža, nešto zbog produkcije, iako je večini ljudi jako čudan. A što se tiće narodnjaka to je stvarno glazba koja mene ni minimalno ne zanima.

A što mislite o Tonči Huljiću koji za vas radi izvanredne skladbe, ali u skladanju zabavnne glazbe doživljava velike kritike?
– Tonči Huljić je prvenstveno osoba koja je mene pronašla i uvukla u sve ovo, osoba koja ima veliko povjerenje u mene i da nije Tonči Huljića od moje karijere ne bi bilo ništa. Tonči Huljić je osoba koja me spojila s Melom Bushom, menadžerom Vanesse Mae i mnogih svjetskih zvijezda, a Mel Bush je osoba koja mi je omogućila sve kontakte, ugovore, koncerte i proboj u svijet. Obojici sam im podjednako zahvalan. Na svakom mom albumu obično su oko četiri Tončijeve pjesme i događa se obično da one nose album. Čak ih vani strani izdavači odabiru kao singlove sa albuma. To puno govori o Tončijevoj kvaliteti. Svi nas pitaju za notne zapise njegovih pjesama i mislim da će se na ovoj mojoj turneji prodavati i knjižica njegovih pjesama koje je napisao za mene.

A o ekscentričnom Ivi Pogoreliću?
– Sve najbolje. Ivo Pogorelić je pijanist koji je bio moj idol, moja motivacija kad sam bio jako mlad. Sjećam se kad mi je otac donio prvu ploču, bila je to ploča Ive Pogorelića. Jako, jako cijenim njegov rad.

Poznato je da niste samodopadni već da ste unatoč početnom velikom uspijehu redovno išli na tečajeve i usavršavanja kod najvećih svjetskih glazbenih pedagoga i pijanista…
– Prije kad sam bio mlađi, kad sam studirao bilo je toga puno. Jako puno vremena truda i novca sam uložio u svoje glazbeno obrazovanje, pa i nakon što sam završio Akademiju. Sad više toliko ne stignem zbog tempa nastupa i snimanja.

Koliko dnevno u prosjeku “trenirate” na klaviru?
– Ne vježbam baš svaki dan. Ponekad ne vježbam uopće. Dužina vježbanja ovisi o karakteru i vrsti koncerta za koji se pripremam. Moje vježbanje nekad traje od tri pa sve do osam sati dnevno.

Poruka mladim pijanistima koje se tek spremaju krenuti vašim putem?
– Neka budu uporni, neka nađu motivaciju, neka budu spremni na žrtve i odricanja i neka ne odustanu bez obzira na poteškoće.

O vama privatno se zna jako malo. Zna se samo da vam se supruga zove Ana, a kćerkica LeeLoo, te da ste je tako nazvali po liku Mile Jovovich iz filma “Peti element”. One vas prate po vašim turnejama širom svijeta. Znamo i da živite između Šibenika i Londona. Želite li ovim skromnim podacima dodati još neki?
– Ne! Radije govorim o poslu nego o privatnom životu…
– A smije li se znati kako provodite slobodno vrijeme? Koju glazbu sluša Maksim Mrvica?
– Volim šetati po gradu i družiti se sa prijateljima, pogotovo u Šibeniku. Slušam različite vrste glazbe od klasike, filmske glazbe do rocka i moje najveće ljubavi nakon klasične glazbe, a to je elektronska glazba.

Vi i Šibenik?
– Ja i Šibenik smo simbioza. Tamo me znaju od djetinjstva, znam da me cijene i vole jer sam njihov, a i meni je Šibenik na prvom mjestu. U Šibeniku me nitko ne smatra zvijezdom. To mi olakšava život i boravak tamo i uvijek pobjegnem u Šibenik kad želim imati malo mira. Makar i samo na par dana da “napunim baterije”. Čim dođem u Šibenik, osjećam se fenomenalno. Nije mi najteže nastupiti u Šibeniku iako su svoji, kako se kaže, najkritičniji prema svome. Naprotiv, kad tamo nastupam čini mi se da sviram u obiteljskom krugu. Uvijek u šali kažem da imam tajni sporazum sa Šibenikom da ja pričam sve najbolje o svom gradu u koji sam ja jako zaljubljen i prema kojem sam nevjerovatno nostalgičan, a zauzvrat da me Šibenčani doživljavaju kao svog člana obitelji. Poznati i nepoznati ljudi samo me pozdrave, mahnu, osmjehnu mi se, ja sam za njih samo jedan od njih, samo njihov Šibenčanin, njihov susjed.

Razgovarao: Vinko Peršić, “Novi list”

One thought on “Intervju: Maksim Mrvica”

  1. anelsm says:

    klsicnu muziku nisam podnosio dok nisa cuo maksimove izvedbe.genijalan je jedinstven jednostavno je maksim mrvica.zao mi je sto nisam ranije primjetio njega i njegov nacin izvedbe.kad je bio kod nas u tuzli ja nisam nista znao o njemu i nisam prisustovo koncertu.nadam se da ce opet dolazit u tuzlu.zelim mu sve najbolje u zivotu.puno pozdrava iz tulzle

Comments are closed.

%d blogeri kao ovaj: