Nekako neočekivano, standard postaje nešto sasvim drugo. Ako se malo udaljite jedino što vidite je hrpa nadobudne ekipe, polugolih frajera koji neprestano pokušavaju opaliti jednu od onih curica s cvjetnom tijarom na glavi – “deflowering“ je ovdje zagarantiran!
 

Prije no što počnem bacati drvlje i kamenje na protagoniste ove kolumne želim se ograditi od nečega što će, siguran sam, većina ljudi koji ovo čitaju pomisliti, a to je slijedeće: moja kritika NIJE usmjerena prema glazbenoj podlozi dotičnog festivala. Iako nisam “Go Hardwell or go home“ ili “Gariiiiix“ lik svejedno podržavam sve oblike i vrste elektronske glazbe (dok su u granicama normale i dok melodija nije generična). Uostalom, ondje su prisutni Trance i Deep House – genreovi koje forsiram na dnevnoj bazi. Glavna boljka ovog masovnog događaja, dakle, nije izbor glazbe već objekt koji ju uživa, objekt zvan publika.
Pod organizatorskom palicom Russella Faibischa i Alexa Omesa 13.03.1999. godine održava se prvi UMF u Collins Parku (Miami Beach). Sam događaj prolazi pomalo neslavno s procijenjenih 10 000 posjetitelja, ali i gubitkom između 10 i 20 000 dolara. Na sreću, to ih nije natjeralo da prekinu s poslom. Danas, 16 godina kasnije, UMF je daleko od onog sićušnog partya s plaže. Sada govorimo o divu, samom vrhu festivalskog svijeta, brandu koji se održava na gotovo svim kontinentima i donosi stotine milijuna eura zarade. Glazbena industrija ne pamti toliki uzlet kao što se to dogodilo s EDM-om. “Ako glavne party destinacije svijeta imaju svoju inačicu ovog mega eventa onda zasigurno ne smijemo zaboraviti ni malu, nepoznatu Hrvatsku!“ pomislili su organizatori te nam omogućili dio kolača u obliku nezamislive turističke injekcije. Tako se 2013. pojavio ogroman hype jer, ipak, nije mala stvar ugostiti nešto toliko veliko. Kao što su se zapalili svi europski partijaneri tako je i hrvatska “garda“ došla na svoje – svatko je poželio imati ulaznicu. Paprena cijena koja se mora platiti nije omela nikoga unatoč već dugo poljuljanoj ekonomskoj situaciji. Split je objeručke prihvatio 50 000 ljudi.
Pregledavajući slike i video materijale pomalo sam zbunjen… Što je to? Zašto onaj nabildani momak  glumi baju? Odjednom mi ništa nije jasno. Kakav je to profil ljudi koji dolaze tamo i planiraju li oni uopće slušati glazbu? Ne znam. Nekako neočekivano, standard postaje nešto sasvim drugo. Ako se malo udaljite jedino što vidite je hrpa nadobudne ekipe, polugolih frajera koji neprestano pokušavaju opaliti jednu od onih curica s cvjetnom tijarom na glavi – “deflowering“ je ovdje zagarantiran! Naši dragi ‘Rvati ne odstupaju od prosjeka, baš naprotiv, predvodimo u tome. Glavni zadatak je roknuti selfie s velikim stageom u pozadini i hashtagati #UltraEurope. Tih dana se nekako magično pretvaramo u rejversku naciju gdje nitko ne sluša Seke, Afrike i Dragane. Sada su svi Hardwelli i Krewelle. Skidaju se pjesme i sluša se elektronika – dva tjedna kasnije opet sve pada u zaborav do idućeg ljeta. Tako u krug, iz sezone u sezonu.
Ali nije sve, nije sve tako sivo! NIJE SVE TAKO SIVO! Postoje i pravi, gorljivi fanovi EDM-a, publika koja cijele godine marljivo prati izlaženje svakog novog singla i posjećuje evente takve prirode. Ne sumnjam da je velika većina vas takva, cijenim to, no ne smijemo zanemariti onu ljigavu skupinu koja blati sveobuhvatnu zbilju glazbenih događanja. Ljeto je (relativno gledajući) blizu i nabrijavanje na novi val festivala može početi. Pamet u glavu, ruksak na leđa i boca vodke – BITNA JE GLAZBA, BITAN JE RAVE!