Već 4. godinu za redom u Hrvatsku je došla Ultra karavana. Svjetski poznati brand koji se gradi već desetak godina krenuo je u Miamiju kako bi danas imao evente po cijelom svijetu – od Koreje, Japana, Čilea, Brazila pa sve do naše lijepe male zemlje Hrvatske. Upravo se Split svidio organizatorima i već 4 godine imamo horde mladih, ali i starijih ljudi željnih zabave. Iz godine u godinu Ultra je rasla; sa Splita se proširila i na Hvar, Vis i Brač. No unatoč tom širenju i očekivanju sve većeg, boljeg i kvalitetnijeg eventa ovogodišnje izdanje nije zasjenilo sva prijašnja.
Jedan od razloga je i bura kakva se dugo nije vidjela na tim prostorima u ovo vrijeme koja je doslovce primorala organizatore da otkažu čitav dan zbog prvenstveno sigurnosti za posjetitelje. I tako smo mi čekali i čekali, neki na cesti, neki u kafićima, neki ispred Poljuda, neki po apartmanima tu glavnu vijest  – hoće li se uopće otvoriti vrata Ultre tog dana. Nažalost, to se nije dogodilo te je hrpa ljudi ostala lunjati po Splitu, tražeći party ili barem malo mjesto gdje će utopiti tugu i to neuspješno.Važna je prvenstveno sigurnost posjetitelja a naleti bure su bili toliko da je moguće da i dijelovi pozornica završe na nekome. Sve 5, svi smo tužni, pogotovo oni koji su htjeli čuti Armina, Above&Beyond, Rødhȧda ili pak techno par Beyera i Idu. Svi su bili zakinuti, ali to se nezadovoljstvo najviše očitalo u tome što je PR same Ultre bio jako spor i ne ažuran. Objavu bi stavljali samo na Facebook kojeg stranci većinom ne mogu koristiti zbog neraširenosti interneta i što su objave bile svakih nekoliko sati. Ljudi su bili u neizvjesnosti i iščekivanju. Loš PR je definitivno napravio svoje da mnogi ljudi neće više doći na Ultru.




Idućeg dana(nazovimo ga 2. dan) u podne je objavljeno opet samo na Facebooku da će neki izvođači od prvog dana nastupiti već od 13h. Neobična ideja, ljudi su masovno smješteni po mjestima van Splita ili su se pak zatekli jedući u nekom od restorana 5 do 12 kako se kaže. Mi smo uspjeli doletiti na Poljud oko 3 popodne i uhvatiti jedan od highlightova festivala – Above&Beyond. Sve bi bilo super da još Ultra nije napisala na Facebooku da će oni i Armin vrtiti „BONUS SET“ od sat vremena ilitiga special performance što je bilo uopće suludo reći. To je bilo definitivno mazanje oči ljudima jer su setovi bili skraćeni i ova dva izvođača nam nisu donijela ništa „specijalno“. Above&Beyond – trenseri koje i dalje jako cijenim su bili izvrsni kao i uvijek dok je Armin jako podbacio sviravši samo EDM – od Dominatora i Ultimate Seduction loših prerada do tek jedne jedine trance stvari. Sorry Armin, cijenim te i dalje zbog tvojih prijašnjih godina, ali ovako da se pokopaš ti nije trebalo.

Nakon Armina pokupili smo se odmoriti i pripremiti za večer jer naime organizatori su nam dali tu privilegiju da čak i izađemo i uđemo dva puta u istom danu! Večer smo započeli s Marco Carolom koji je ove godine bio bolji nego prošle. Prošetali smo malo do Arcadie čuti Rayela. Čak i prošle godine je bio super, ali ove godine  Moldavac je podbacio. Isti slučaj kao Armin, same EDM trake.



Vrativši se na Coxa čuli smo pravi house i techno, onakav kakav mu i priliči. Vrtio je izvrsno i to po prvi puta na Model 1 mikseti. Nakon slušanja Coxa došlo je na red vjerojatno najiščekivanije ime ove Ultre – Deadmau5. Mišić je puštao svoj prepoznatljiv progressive zvuk koji je rijetko kom EDM fanu odgovarao, no i za njega se našlo publike. Tu večer smo odlučili završiti s Marlom koji je definitivno jedan od boljih izvođača ove godine. Nastupao je i prijašnjih godina, ali uvijek u kasnim popodnevnim satima no sada je dobio udarno vrijeme i pokazao što zna. Stage Arcadia je bio dupkom pun, dok je on vrtio trance, a ne EDM kako to biva od takozvanih “trensera”. Velika pohvala!

Zadnjeg dana Main stage su zauzeli divovi trance scene – Markus Schulz i Ferry Corsten(kao Gouryella). Napokon su organizatori shvatili da i trance izvođači zaslužuju dobiti svoje mjesto na Main stageu, a odaziv publike je govorio sve koliko je ljubitelja trancea došlo. Vrlo malo ljudi se skupilo na Schulzu unatoč što je vrtio izvrstan set pun upliftinga i psy trancea. Nakon njih selimo se na Resistance gdje kreće pravi maraton izvrsnog housea i tech housea. Starta Hot Since 82 kojeg smo čuli već više puta, ali koji nikada ne razočara. Nakon slijedi Nic Fanciulli, standardno odličan i za kraj otac Hot Creationsa Jamie Jones. Slušali smo ga i na Hideoutu i na Ultri prije i možemo ga opet slušati.

I sada kada zbrojimo sve – izvođači su ti koji su održali ovu Ultru na nivou. Sama organizacija je bila jako loša, security nemarljiv, moglo se svašta unijeti dok su ljudi morali imati prozirne ruksake(tko nema, kupi!) koje nitko nije gledao. U jednom trenutku nisu se ni narukvice skenirale te ljude nitko nije gledao. S trenutnim stanjem u Europi gdje su potencijalne mete upravo ovakva okupljanja teško je reći da je Ultra išta napravila kako bi zaštitila svoje posjetitelje osim otkazivanja prvog dana zbog – bure.
Nadalje svi su se žalili na skupoću hrane, pića kao i na kvalitetu i kvantitetu iste. K tome dodajmo lošu atmosferu koja ja pratila cijelu Ultru još od prvog dana. Nije bilo puno ludih posjetitelja, zabavnih kostima po cesti niti su ljudi pjevali u tolikoj mjeri kao prošlih godina. Izvođači su došli, odradili svoje, rijetko s nekim emocijama, a čak je i vatrometa bilo manje nego prošle godine.

Da sada ne ispada da je cijela Ultra podbacila – nije! Naime Main Stage je bio najbolje napravljen od svih godina, kao i Resistance koji je bio dorada prošlogodišnjeg Worldwidea dok  je na Arcadii svirao izvrstan izbor izvođača. Svatko je mogao naći nešto za sebe.
Svake godine se nađu minusi i plusevi i to tako ide sa svakim festivalom no čini se da ove godine na Ultri prevladavaju minusi; što zbog manjka jednog dana(to se i osjeti)ali i do organizacije koja je trebala ove godine biti na visokom nivou. Ipak se radi o profesionalcima – zar ne?!?!

Unatoč svemu vidimo se i iduće godine u Splitu u nadi da Ultra popravi svoje greške, ali i iskoristi svoje mogućnosti kao i naša zemlja koja do sada nikada nije imala bolju i jeftiniju reklamu.
photo: Mihaela Orlovac & Leo Bartolec